Prvi deo....
Pozna je jesen. Vreme je jos uvek toplo za ovo doba godine. Ja sam meteoropata, raspoloženje mi zavisi najvise od vremena. Tako i ovo poslepodne sedim na ljuljasci, koja je ukrašena maštovitim radoom na njenom glatkom drvetu. Zagledam šare i misli mi plove. Sećam se. Bila je zima. Hlaadan vetaar je duvao, dok sam ga cekala na preonu 3, podižući kragnu kaputa. Vozovi su dolazili i odlazili. Ali ja sam uporno čekala ne gubeći nadu. Nakon 2 sata ,promrzla, okrenula sam se i krenula ka izlazu. Iz oka mi je skliznula suza,ali tada sam čula nešto. Naglo sam se okrenula.
Da. To je bio on. Nepokolebljivo je stajao predamnom, sa ogromnim osmehom na usnama. Potrčalaa sam mu u susreet i čvrsto ga zagrlila. Emocije i uspomene su počele polako da dolaze i da se vracaju. Tu je. Napokon. Oh Dzone. Skoro 10 godina je bio u Americi, dok se u nasim životima sve izmenilo od poslednjeg upamćenog susreta.Dzon je uvek bio nadmen,gord i pun samopuzdanja.Sto me, verovatno kao mladu i naivnu devojku najvise i privuklo.Ostatak tog hladnog dana proveli smo u kafiću, na periferiji grada, gde smo se dugo smejali, pričali i prisećali starih,srećnih dana.Kroz tih dugiih niz godina mnogo sam se promenila.Završila sam školu. Našla sam dobro plaćen posao. I bila sam verena za čoveka koji me je ludo voleo. On je i dalje ostao sanjar,nije i dalje shvatao život tako ozbiljno kao ja. Oženio se, više zbog papira, nego zbog ljubavi, ali nije mi izgledao nesrećno.
Bio je to isti onaj stari Dzon, sa par bora na licu, malo osedelom kosom i idalje neverovaatno blistavim osmehom. Ostali smo tako jos dugo u noć da razmenjujemo utiske,nova dešavanja i iskustva.Setni osmeh mi je prekrio lice dok sam se vraćala u sve te proživljene trenutke.
Iz misli me prenuo jak prasak,okrenulasam i ugledala mog malog sina koji je slomio moju omiljenu vazu. Brzo sam skočila i počela da ga zagledam da se nije posekao. Srećom sve je bilo u redu. Čisteći taj nered mrko, a opet ga s osmeh gledajući...Podsećao me na Dzona.Svakoga dana sam razmisljala o njemu i šta je to presudilo da se sve ovako završi. Bez pozdrava. Bez zbogom,bez utešnog zagrljaja i nervoznog poljupca...??!